Za naš časopis MucklMAG razgovarali smo s Kathrin Demmler, 47, o povećanom korištenju medija među djecom i o tome kako roditelji s tim izlaze na kraj. Donosimo kompletan razgovor.
Ne slažem se baš s time. Tehnikom smo se isprva koristili kako bi se određene stvari odvijale i tijekom globalne pandemije: kontakti, škola ili posao. To je bilo prilično mudro. Da smo takvu krizu imali prije 100 ili samo 50 godina, sve bi izgledalo prilično drukčije. Smatram da treba isticati ono pozitivno: te digitalne mogućnosti u velikoj su nam mjeri olakšale ova teška vremena.
Uvjerena sam da mediji nikad dosad nisu bili tako važna tema. A ako smo iskreni, i za nas roditelje. Tko je od nas nekad imao toliko videopoziva na dan? S druge strane: tko je sada odjednom s bakom i djedom mogao održavati kontakt preko Facebooka? Tko se od virusa mogao zaštiti radeći na daljinu? Da, bila su to naporna vremena.
Vrijeme provedeno pred ekranom za mene je manje važan problem.
Da. Zagovaram najprije dvije stvari. S jedne strane: ne stavljati se pod vremenski pritisak. S druge strane: zadržati najprije ono što se pokazalo dobrim. U redu je da se veća djeca i dalje okupljaju i igraju na kućnim zabavama. Uspostavljaju interakciju. Ne bih rekla da je u tom slučaju društvena igra automatski bolja. Sada najednom okrenuti ploču i reći: sada ćemo sve zaboraviti i krenuti ispočetka – ne, to ne ide tako.
Naravno. I kao što sam već rekla: ne samo djeca, nego i mi roditelji. Savjetovala bih da naše misli nisu toliko fokusirane na elektroničke uređaje u skladu s pravilom: makni to, to je loše za tebe. Ne, to nije istina! Na taj su način djeca dosad održavala svoje kontakte, učila su kako se mogu organizirati, zabavljala se i rasteretila nas roditelje. U tome nema ništa loše!
Po meni je važno da djecu ponovo potičemo u onome što ionako instinktivno traže: kontakt s drugima. Djeca ponovno žele ići van, viđati svoje prijatelje, ozbiljno se baviti sportom ili doživljavati nešto na onim mjestima na kojima se ljudi okupljaju. Isto se događa i s odraslima. Možda su se neka prijateljstva među djecom promijenila, kontakt je eventualno prekinut zbog škole na daljinu i strogih pravila druženja. U tom bi slučaju aktivno stupila u kontakt s drugim roditeljima. U pravilu je, naime, normalan život puno privlačniji, to i djeca znaju.
Situacija postaje problematična ako dijete uopće ne reagira na ponude prilagođene njegovim godinama: ne želi se družiti s prijateljima, nego će radije odigrati do kraja igricu na internetu. Kada više ne želi sudjelovati niti u jednoj obiteljskoj aktivnosti, kada se u potpunosti povlači. Iako tu valja napomenuti da je i to ponekad u redu. No, ako su mediji toliko privlačni kroz dulje vremensko razdoblje, a tu mislim na razdoblje koje traje više mjeseci, i kada se stječe dojam da se medijima nešto nadomješta, u tom bih slučaju bila oprezna i zatražila pomoć.
Obitelji su tijekom pandemije bile snažan kokon, sa svojim pozitivnim i negativnim posljedicama. I kao što leptir polagano probija kokon i rješava se posljednjih svilenih niti, tako se i mi najprije moramo riješiti tog razdoblja. Trebamo sebi i djeci dati dovoljno vremena.
Obično se kaže da je potrebno nekoliko tjedana redovitog treninga kako bismo se riješili navika. No, ne želim sad nikoga dovoditi pod pritisak, naprotiv. I cjelokupna situacija mijenja se postupno. Roditelji će možda još neko vrijeme raditi od kuće, djeca će se vratiti u škole. Strogo gledajući, sada ćemo najprije ponovno morati rasplesti tu mrežu nastalu dugotrajnim ispreplitanjem posla i obitelji. To se razdoblje s jedne strane činilo beskrajno dugo, a s druge strane smo imali dojam kao da vrijeme juri. Roditelji su, naime, istovremeno morali žonglirati s deset loptica: vlastiti posao, škola na daljinu, organizacija slobodnog vremena, kuhanje, nabavka stvari, rješavanje svađa, umirivanje, tješenje, zadržavanje kontrole nad vlastitim brigama. Uvijek bi vas netko prekidao u onom što ste radili. No, to je razdoblje i za djecu bilo jednako čudno: inače tako omiljeni elektronički uređaji postali su iznenada jako funkcionalizirani, služili su gotovo samo za školu. A kada bi i bilo prilike za malo razbibrige, u sobu bi upao stariji brati, i zabavi bi bio kraj. Naš svakodnevni ritam prilično se promijenio. No, što jasnije mi roditelji možemo odvojiti svoj posao od obiteljskog života, to jasnije možemo ponovno signalizirati svojoj djeci: Sada imam vremena za tebe. Do te faze tek moramo stići.
Smatram da su tako stroga vremenska pravila problematična. Zamislite da čitate odličnu knjigu i da vam je netko istrgne iz ruke. Logično je da biste se razljutili. Dijete bi trebalo biti u stanju, pa i protiv svoje volje, samostalno prekinuti igru u određenom trenutku. Po potrebi uz odlučnu pomoć roditelja. Za djecu stariju od deset godina preporučujem osim toga tzv. „medijski ugovor” jer on uključuje i roditelje: Svi moraju promisliti i ispregovarati ono što je svakom pojedinom važno. Možda će se dijete tijekom vikenda moći duže igrati ako je ispunilo dogovore tijekom tjedna. I roditelji mogu tome doprinijeti. Ponovimo još jednom, protekle godine djeca su stekla brojne kompetencije, prikupljala su svoje znanje preko medija. To bi valjalo cijeniti. I to možemo iskoristiti.
Intervju: Silke Stuck
